Teorija kao oblik pokore
Ljubljana nije samo najljepši nego i najljevičarskiji grad. To ne znači samo da su u njoj prisutni kritička teorija, antikapitalističke borbe i aktivizam, nego prije svega da je ljevičarsko držanje temeljni uvjet za ulazak u hip Ljubljanu. To se držanje izražava u određenim teorijskim, kulturnim i političkim referencama, u osobnoj estetici, društvenim automatizmima i ponavljanju ustaljenih govornih obrazaca. A hip Ljubljana mješavina je ljevičarskih aktivističkih, civilnodruštvenih i političkih projekata, kafića, klubova, aftera po privatnim stanovima, dijela medijskog prostora, radikalnog i kritičkog krila akademske zajednice te određenih kulturnih stilova i institucija.
Ljevičarsko držanje u Ljubljani nije buntovno ni protusustavno, nego je sito kroz koje se prosijava tko će ući u društvo i doći do prestižnih položaja. Ako nisi ljevičar, na ljubljanskoj kulturnoj, intelektualnoj ili političkoj sceni imaš otprilike onoliko šansi koliko bi ih imao u redu za Berghain odjeven u plantažerski šik američkog Juga: laneni sako, kratke hlače i cipele za jedrenje u pastelnim bojama. Proturječje je ovdje očito – biti ljevičar, a istodobno ne samo biti dio sustava nego upravo zahvaljujući ljevičarstvu uživati sve njegove pogodnosti – i izražava se u mnogim ljubljanskim kulturnim posebnostima. Bogata se djeca, primjerice, odijevaju u iznošenu odjeću i tako signaliziraju naklonost proletarijatu, ili se pretjerano poistovjećuju s revolucijom i klasnom borbom, opsesivno-kompulzivno ponavljajući govorne obrasce svjetonazorskog marksizma-lenjinizma. Tako se smiruje nelagoda zbog raskoraka između stvarnog klasnog podrijetla i ljevičarskog držanja, koje je ujedno uvjet da se naslijeđeni klasni položaj reproducira.
Dok su ti primjeri karakteristični za tankie subkulturu, koja zaoštrava kritiku kapitalizma da bi odvratila pozornost od vlastitog podrijetla, ljubljanska lib subkultura kritiku kapitalizma, naprotiv, ublažava i svodi na kritiku neoliberalizma. Ako je neoliberalizam apsolutno zlo privatizacije i napada na javni sektor, onda je sve što se događa u javnom sektoru ipso facto izuzeto od kritike, pa je svaka kritika putnih naloga za privatna putovanja, izrabljivanja i maltretiranja asistenata ili dodataka za stalnu pripravnost upravo ono neoliberalno zlo protiv kojeg se treba boriti. Tko radi u javnom sektoru, po definiciji nije neoliberal, a budući da je zlo neoliberalizam, izvlačenje sredstava i hipereksploatacija u javnom sektoru ne mogu i ne smiju biti predmet kritike. I jedno i drugo – zaoštreni tankie antikapitalizam koji prokazuje velike korporacije, izrabljivače i eksproprijatore, Ameriku i imperijalizam, kao i antikapitalizam, odnosno antineoliberalizam libova, koji se ograničava na prokazivanje privatizacije i napada na socijalnu državu – nimalo slučajno promašuju molekularni kapitalizam i Berlin u nama samima.
U proturječju između obveznog ljevičarstva, koje u Ljubljani otvara pristup simboličkim i materijalnim resursima, i amoralnog molekularnokapitalističkog hedonizma u stilu Breta Eastona Ellisa, teorija – karakteristično ljubljanska kombinacija njemačke klasične filozofije i psihoanalize – idealna je kompromisna tvorevina. Dok je marksizam sveden na simulaciju proleterskog svjetonazora s početka 20. stoljeća, taj dvojac djeluje kao oblik pokore i ublažavanja krivnje zbog razuzdanih vikend-aftera. Osjećaj krivnje pritom ne proizlazi toliko iz moralnih dvojbi koliko iz slutnje da u dereguliranom, amoralnom hedonizmu ima nečeg kapitalističkog. Ni teorijska psihoanaliza ni njemačka klasična filozofija kao oblici pokore ne nastupaju u svojoj središnjoj dimenziji, kao egzegeza Hegela i Lacana, nego u specifično lokalnoj, izvedenoj i u odnosu na temeljne teorije razmjerno marginalnoj dimenziji.
U teorijskoj psihoanalizi to je ono što Marko Bauer naziva „prodorom normalnog“: teza da je miran, staložen i pristojan malograđanski život zapravo najradikalniji. Ona je izvedena iz kritike šezdesetosmaša kao histerika koji traže novog gospodara i iz kritike seksualnog ljevičarstva kao naivne zablude koja nesvjesno reproducira upravo ono protiv čega se navodno bori. Drugim riječima, antiautoritarnost, antietatizam, individualna autonomija, hedonizam, seksualno oslobođenje, eksperimentiranje s drogama i slobodno samoizražavanje nisu antikapitalističko, nego upravo kasnokapitalističko, neoliberalno držanje. Oni kapitalistički sustav ne ugrožavaju, nego ga reproduciraju, pa su jedini oblici stvarnog otpora i istinske radikalnosti malograđanska pristojnost i zazivanje tradicionalnih autoriteta, vjere u državu i djelovanja kroz parlament.
Iz perspektive društvene povijesti takva je kritika posve racionalna jer proizlazi iz rješenja jednog drugog proturječja, u drugom vremenu i drugoj situaciji: proturječja između provincijske zakočenosti Ljubljane i molekularnokapitalističke eksplozije u Parizu šezdesetih, čiji je dio i ono što i danas zovemo teorijom. Pariz šezdesetih imao je, kao danas Berlin, nešto neodoljivo privlačno, ali potpuno sudjelovanje zahtijevalo bi upravo lakanovski čin, razgradnju simboličkih struktura i subjektivnu destituciju. Druga je mogućnost kompromisna tvorevina koja provincijsku, neurotičnu, malograđansku subjektivnost ostavlja netaknutom.
Ljubljana se kao predgrađe nikada ne može potpuno prepustiti psihodeličnim driftovima. To je privilegij metropola.
Preokretanje značenja radikalnosti u afirmaciju malograđanske neurotičnosti i konformizma specifično je ljubljanski izdanak teorijske psihoanalize. Ljubljana se kao predgrađe nikada ne može potpuno prepustiti psihodeličnim driftovima. To je privilegij metropola. Ljubljana doduše ne može ne slijediti Pariz i Berlin, ali pritom neprestano izmišlja nove oblike policijskog nadzora nad simulacijama metropolske ekscesnosti. Prodor normalnog primjer je takve policijske funkcije: izvorno je služio kao racionalizacija stvarne malograđanske neurotične zakočenosti i nesposobnosti sudjelovanja u molekularnokapitalističkoj hedonističkoj kulturi metropola, a danas djeluje kao pokornička samokritika projicirana prema van. Ljubljana kao predgrađe može proizvesti samo stvarnu malograđansku kritiku ekscesa molekularnog kapitalizma metropola ili pak simulaciju malograđanštine kod onih koji vikendom potajno eksperimentiraju s molekularnim kapitalizmom, a radnim danom kimaju njegovoj malograđanskoj kritici i tako potvrđuju svoje ispravno ljevičarstvo.
Njemačka klasična filozofija pritom ima komplementarnu ulogu. Ni ovdje nije riječ o središnjoj dimenziji teorije, o egzegezama Kanta ili Hegela, nego o specifično lokalnom izdanku: o tezi da su antiautoritarnost i individualistički hedonizam šezdesetih nesvjesno i nehotice pokrenuli neoliberalizam. Stvarna ekonomska i društvena povijest pritom je nevažna. Nevažno je, primjerice, da neoliberalizam kao pokret pod tim imenom počinje već tridesetih, a ne tek nakon antiautoritarnih šezdesetih; da se individualizam kao ekonomska racionalnost ne može izjednačiti s individualizmom kao oblikom otpora tradicionalnim političkim strukturama; da američki antiautoritarni prosvjednici šezdesetih i sedamdesetih izrazito nisu marili za čikašku školu; ili da se neoliberalizam kao stvarna ekonomska i socijalna politika sedamdesetih i osamdesetih ustalio u vojnim diktaturama ili pod izrazito neokonzervativnim vladama. Isto vrijedi i za preciznije povijesne teorije o ishodima ljevičarskih borbi šezdesetih i sedamdesetih. Borbe protiv disciplinarnog tvorničkog režima završile su u ambivalentnoj postfordističkoj prekarnosti, koja je ipak jedan od načina na koji proletarijat dolazi do novca i sama po sebi nije nužno uzročno povezana s neoliberalnim privatizacijama, deregulacijom te monetarnom i fiskalnom politikom. Sve je to nevažno jer je poanta pripovijesti o tome kako je antiautoritarnost šezdesetih uvela neoliberalizam – moralna. Svako šizo-postajanje, svaki odmak od partijske discipline i ispravne ideološke linije, svaki nemalograđanski način života i svaka kritika države kao jedinog i konačnog horizonta politike u toj se pripovijesti nužno prelijeva u neoliberalno zlo. I obrnuto: neoliberalno zlo može se odvratiti samo ponovnom afirmacijom discipline, linije, malograđanskog morala i Države.
Budući da je Ljubljana ljevičarsko predgrađe, kultura aftera u njoj može postojati samo kao neprestano opravdavanje i samozatajivanje.
Kao što vrijedi za malograđansku neurotičnu zakočenost u slučaju psihoanalize, i ovdje publika koja kima glavom iskrenu pseudoprusku kriptoautoritarnost i etatizam ne prihvaća kao takve, nego kao oblike pokore i ublažavanja nerješivog proturječja prigradskog molekularnog kapitalizma. Budući da je Ljubljana ljevičarsko predgrađe, kultura aftera u njoj može postojati samo kao neprestano opravdavanje i samozatajivanje.
Molekularni kapitalizam
Razumijevanje molekularnog kapitalizma u Ljubljani otežava još jedan učinak prigradskog duha i ljevičarstva Ljubljane: podjela kulture na komercijalni, kapitalistički mainstream s jedne i antikapitalističku alternativu s druge strane. Avangarda molekularnog kapitalizma pritom sebe shvaća i prikazuje kao nekapitalističku alternativu, a zapravo je riječ o razlici u brzini, okretnosti i estetici, a ne o razlici između kapitalističke i nekapitalističke ili antikapitalističke kulture. Stvarna je razlika ona između square i hip kapitalističke kulture. Square kultura spora je, ne reagira na promjene mikrotrendova, predvidljiva je, dosadna i korporativna, a hip kultura njezina je alternativa po tome što je okretna i neprestano se mijenja – a to su upravo temeljna svojstva kapitalizma. Naglašavanje razdjelnice između square/korporativnih i hip/alternativnih kulturnih prostora i praksi prikriva činjenicu da alternativna kultura uopće nije socijalistički kombinat koji nudi mješavinu folklora i budnica pod upaljenim svjetlima uz industrijski etanol, nego najavangardniji i najsuvremeniji oblik kapitalističke kulture – i da je upravo zato toliko privlačna.
Točno je doduše da u njoj kruži manje novca nego u square komercijalnim radijskim postajama, barovima i diskotekama, ali kriterij kapitalističnosti, barem u ovom slučaju, nije toliko količina novca koliko način na koji se kulturne prakse odvijaju. U hip alternativnoj kulturi to znači brzu i intenzivnu konkurenciju. Novi estetski, zvučni i drugi trendovi mogu se nametnuti i istisnuti prethodne upravo zato što ne nailaze na čvrste monopole velikih korporativnih kulturnih institucija ni na vratare (gatekeepere) korporativnih radijskih postaja. Društvenost hip molekularnog kapitalizma gipka je i fluidna, pa se nove DJ ekipe i novi glazbeni projekti mogu afirmirati čim se promijene moda i ukus. Popularna mjesta, poput klubova i kafića, nastaju i propadaju ovisno o svom društvenom i kulturnom statusu, odnosno o tome koliko su u nekom trenutku hip. Ta dinamičnost i istodobna prekarnost upravo su temeljna obilježja kapitalističke društvenosti i kulture.
Štoviše, kriterij komercijalnosti prikriva i to da hip molekularni kapitalizam prelazi granice strogo ekonomskih djelatnosti, onih koje uključuju novčanu razmjenu. U hip mikrokulturama i oblici društvene razmjene, oscilacije popularnosti, dinamika trendova i ukusa, privlačnost uređenja prostora te modna estetika strukturirani su kao tržišta na kojima vlada konkurencija, samo što valuta nije isključivo novac, nego i popularnost, privlačnost te coolness, odnosno hipness. Slično vrijedi za društvene mreže, gdje valuta angažmana i broja pratitelja prethodi zaradi od oglašavanja i mikrodonacija, ili za platforme poput Bandcampa i Spotifyja, gdje vidljivost prethodi novčanoj naknadi i gdje se molekularni kapitalizam, prelazeći okvire isključivo ekonomskih aktivnosti, miješa s klasičnom ekonomskom hipereksploatacijom.
Upravo zato molekularni mikrokulturni kapitalizam u Ljubljani pred komercijalnom turistifikacijom, koja računa na mir i tišinu, bježi u noćni život. Taj noćni život u grubim crtama odgovara nekadašnjoj podjeli prostora u Ambasadi Gavioli u njezino najbolje doba. Gore je bio predvidljivi komercijalni, korporativni, japijevski privé, gdje su droge po izboru bile kokain i šampanjac, a dolje kaotični techno, ecstasy i amfetamin. Slično se i današnji ljubljanski klubovi dijele na brze i nepredvidljive, s elektroničkom glazbom, te ustaljene i korporativne, s organskom glazbom. Bezlični techno pritom je bijeg postekonomskog molekularnog kapitalizma, a organska plesna glazba njegovo komercijalno obuzdavanje. Još jedna posebnost Ljubljane kao ambivalentnog predgrađa jest to što se molekularni kapitalizam povlači iz javnog prostora, koji vikendom danju zaposjedaju mase turista u potrazi za srednjoeuropskim duhom, u privatne stanove na aftere.
Anorganska glazba
Devedesetih je Ali En najavio da će rock umrijeti i da će zavladati funk, ali to se nije dogodilo. Istina je da je K4 kasnih devedesetih od provincijske diskoteke, u kojoj su se pjesme puštale s CD-a jedna za drugom i gdje je hit večeri bio „Jump Around“ grupe House of Pain, postao klub s pravim DJ-ima koji su puštali drum’n’bass, i da su kultna mjesta kasnih devedesetih, poput Truebara i Žmauca, promovirala izvedenice funka. No to nije uništilo ni istisnulo rock kulturu, a prevlast funka bila je samo privremena. U dvijetisućitima istisnuo ga je techno, koji je u Ljubljanu – čije su droga i glazba po izboru tada bile organske, skunk i funk – prodro zaobilaznim putem, preko Ambasade Gavioli. Rock je dijelom preživio kao i dalje temeljni obrazac ljubljanskog boomerskog držanja, a dijelom se pretopio u indie.
Danas zaboravljena, ali zanimljiva i važna međupostaja bio je klub Propaganda (današnji Escape). Metalni, vanzemaljski jungle u Ljubljani se, osim kratke epizode u klubu Nexus, nikada nije pravo primio. Zato je u ljubljanskim prosudbama ukusa izričita sklonost složenijim, sinkopiranim ritmovima i prezir prema jednostavnijim, četveročetvrtinskim ritmovima uvijek išla zajedno s prikrivenom tjeskobom pred neljudskošću anorganske glazbe. Ta je subkulturna podjela ujedno značila da se house – iako je hibridni, elektroničko-organski glazbeni oblik – zbog četveročetvrtinskog ritma našao na strani techna, ali je unutar klubova ipak bio prostorno odvojen, na drugom podiju.
Dok je podjela na K4 i Ambasadu Gavioli još održavala razdvojenost na funky i drum’n’bass subkulturu, sinkopirane ritmove, organski zvuk i vokale s jedne strane te rave subkulturu, četveročetvrtinske ritmove i posve strojni, anorganski zvuk s druge, Propaganda je bila jedna od ulaznih točaka techno invazije na Ljubljanu. Bila je čisti techno klub, bez house večeri i house podija, u njoj su redovito nastupali tada najvažniji techno DJ-i, a u usporedbi sa skupim ulaznicama za Ambasadu Gavioli i logističkim problemima povratka iz Izole pod utjecajem opijata bila je iznimno pristupačna. Na uobičajenim večerima u Propagandi miješale su se obje tada dominantne, suparničke ljubljanske urbane subkulture – i rave subkultura i znatiželjni dio funky subkulture – pa i našmrkani odvjetnici koji bi se u nekom trenutku noći preselili iz susjednog Orto bara te postmigrantska mladež iz Vodmata i Mosta. Rave trenutak je tako, kao jedan od najintenzivnijih oblika molekularnog kapitalizma, rastopio dotad čvrste subkulturne i klasne podjele. Techno se i nakon kraja rave kulture kasnih devedesetih održao kao temeljna noćna glazba Ljubljane, istisnuo izvedenice funka iz K4 i našao mjesto i na Metelkovoj, inače posljednjoj utvrdi subkultura. Rock je preživio izazov funka, ali se preselio u dnevne i ranovečernje koncertne termine, a funk je ustupio mjesto technu, koji je u Ljubljani preuzeo noći i vikende.
Ekstaza izvorno znači „izvan sebe“, a glavna techno droga, ecstasy, omogućuje desubjektivaciju i istodobno sinkronizaciju s neljudskim ritmovima i zvukovima techna.
Posebnost techna jest u tome što je po svojoj formi (iako ne po komercijalnom uspjehu) najviše (molekularno) kapitalistički glazbeni oblik, jer društveno zamjenjuje tehnološkim. Techno prekida vezu između glazbe s jedne te društvenosti i organske ljudskosti s druge strane. Na razini produkcije zamjenjuje glazbala strojevima, ručnu vještinu automatskom izvedbom, a intelektualni rad skladanja automatskim generiranjem zvuka. Na razini izvedbe DJ samo bira i kombinira skladbe, a njihovo je izvođenje stvar strojnog ozvučenja. Anorganski zvukovi techna, za razliku od organske glazbe, ne pobuđuju ni ne izražavaju ljudske osjećaje, ne nose poruku i ne služe uspostavljanju ni reprodukciji društvenih veza. Ekstaza izvorno znači „izvan sebe“, a glavna techno droga, ecstasy (MDMA), omogućuje desubjektivaciju i istodobno sinkronizaciju s neljudskim ritmovima i zvukovima techna. Plesni podiji u techno klubovima nisu poprišta ljudske socijalizacije, komunikacije i flerta, nego mjesta masovne desubjektivacije, na kojima ljudsko emotivno iskustvo zamjenjuje umjetno nesvjesno. Rastrgana društvenost ponovno se sklapa posredstvom zvučne tehnologije, a organske ljudske ritmove zamjenjuje beskonačno vanzemaljsko pulsiranje. (Prepoznatljiv vizual kluba Propaganda bio je crveni natpis „Don’t stop, don’t ever stop“ koji se unedogled vrtio na televizoru pokraj podija.)
No u Ljubljani, predgrađu s obveznim ljevičarstvom, i techno – odnosno anorganska elektronička glazba općenito, čak i kad nije riječ o klasičnom technu – djeluje neodoljivo privlačno i istodobno izaziva grižnju savjesti. Zato nastaju dodatne kompromisne tvorevine koje molekularnu kapitalističnost elektroničke glazbe ujedno nadoknađuju i prikrivaju. Jedan je primjer festival Grounded, čiji je dnevni, diskurzivni program ogorčeno moralistička pokora (vrhunac: nastup Spomenke Hribar) za noćni program progresivne elektroničke glazbe – progresivne ne u smislu lib političke progresivnosti, nego upravo molekularnokapitalističke fluidnosti i beskonačnog eksperimentiranja bez unaprijed zadanog plana ili idealnih formi. Drugi je primjer ustrajnost indie glazbe kao izbora radnim danom, dok su vikendi rezervirani za aftere. Formalna razlika između standardne komercijalne i indie glazbe svodi se na produkciju vokala. No i ta minimalna razlika dovoljna je da indie djeluje istodobno kao organska regeneracija nakon anorganskih after-iskustava i kao pokora za molekularnokapitalističke vikende, jer bi indie, za razliku od komercijalne glazbe, trebao imati kritičku poruku. Boomerski angažman oko Kina Šiška, kojim je Ljubljana trebala dobiti koncertni prostor za dad rock 21. stoljeća, nije završio prema planu, jer je Kino Šiška postao upravo središnja indie institucija Ljubljane. Egzoterična kultura Ljubljane nalazi sse nizvodno od ezoterične, after-kulture.